Jadran kroz desetljeća

Tridesetih godina 20. stoljeća Jadran proživljava razdoblje pune zrelosti i dominira, osvajajući u serijama državna prvenstva zahvaljujući ukupnom plasmanu, ali obično više bodova prikupe plivači nego vaterpolisti. Jadranova plivačka dominacija od 1927. do 1936. uistinu odgovara tako teškoj riječi i procjeni, jer izuzetne generacije plivačica i plivača iz splitske uvale Baluni ne ostavljaju gotovo nikakva prostora konkurenciji.

Znalo se unaprijed tko će iz Jadrana pobijediti i u kojoj disciplini, a gotovo da je tako bilo u svim disciplinama, ili barem u većini njih. Pitanje je bilo jedino to hoće li se isplivati novi rekord, a zapravo je i to bilo najčešće ispunjeno. U onim neizvjesnim utrkama opet se od Jadrana iščekivalo iznenađenje, pa bi osvanuo neki njegov najnoviji talent.

Jadran je postao plivačka institucija što se njegovim sportašima nametalo kao dodatna odgovornost i opterećenje, pa nisu bili isključeni ni promašaji, ali uglavnom su Jadranov ugled i izrazita dominacija bili fantastičan motiv za svaku plivačicu i plivača koji su onda u takvoj atmosferi znali postizati i prava čuda.

Kad su iz novina saznali da su okupatorske vlasti promijenile klubu ime, imenovali potpuno novu upravu i objavili početak djelovanja Jadrana pod okupatorskim vlastima, jadranaši su kolektivno napustili plivalište u Zvončacu. Okupatorske vlasti su pokušale pridobiti jadranaše nudeći im veliku financijsku pomoć i sudjelovanje u talijanskoj ligi, ali sve je to odbačeno i 19. srpnja došlo je do službenog raspuštanja kluba.

Talijani ipak nisu popuštali u svojoj zamisli. Pokušali su organizirati priredbu na Zvončacu pod novim imenom Societa di nuoto Juventus. Ali su jadranaši to saznali i na brzu ruku dogovorili bojkot, protestnu utakmicu kompletne prve i druge ekipe Jadrana na Bačvicama. Bilo je to poput povratka u doba buntovnih republika s početka stoljeća.

Na Bačvicama se okupilo puno svijeta, i naravno, netko je alarmirao i odmah je stigla talijanska barkasa s karabinjerima te rasturila skup. Talijani su ostvarili svoju zamisao i održali na Zvončacu plivački miting, ali bez prisustva publike pa je zapravo svako njihovo nastojanje doživjelo potpuni poraz. Jadran će ponovno početi s aktivnostima nakon oslobođenja 1945., a mnogi njegovi članovi priključili su se Narodnooslobodilačkom ratu.

Odmah nakon ulaska partizanskih jedinica u listopadu 1944. u oslobođeni Split, započela je akcija obnavljanja kluba. Poslije rata od 1945. u obnavljanju sporta Jadran je bio sekcija Hajduka kojemu su priključene gotovo sve sportske aktivnosti.

Nakon izgradnje zimskog bazena Jadrana 1952. došlo je do krupnog napretka u svim sportskim disciplinama, a godinama poslije sve više će se s Jadranovim zimskim bazenom koristiti i ostali splitski klubovi. Bila je to popularna "Jadranova kada" u Ulici Ive Lole Ribara, to jest kod lokacije koja se dugo nazivala imenom Stare Slobodne Dalmacije, u blizini Biskupove palače, željezničke stanice i Pazara. Dimenzije bazena bile su zbilja tipične - 16 za 8 metara.

Toni Petrić iznosi zanimljive činjenice da je splitski sport najuspješniji u vodenim sportovima u kojima je osvojio najviše medalja, posebno u plivanju i naravno - u vaterpolu. U poratnoj konkurenciji splitski klubovi osvojili su 14 titula prvaka u vaterpolu i plivanju do 1984. godine dokle je "mjerio" autor. No, ionako su dalmatinski vodeni sportovi zaostali u razvoju od trenutka otkad su ih kontinentalci s boljim uvjetima počeli držati na nedostižnoj distanci. Po Petrićevoj preciznoj analitici i statistici, Jadran je uzeo 7 trofeja, Mornar 6, a Hajduk 1 jer je Jadran odmah nakon rata djelovao u njegovom sastavu.

Međutim, srce Jadranove povijesti te su pedesete s rekordnom 1954. godinom kakvu je u trofejnom smislu imao malo koji klub. Sve što se moglo osvojiti jadranaši su uzeli te sezone, pa čak i natjecanje rezervnih vaterpolskih momčadi. Ukupno šest naslova prvaka pospremio je Jadran te godine, u vaterpolu je bio prvak s pionirima, juniorima i seniorima, a u plivanju na omladinskom i seniorskom državnom prvenstvu.

Jadran je pravu prednost imao i u trenerskim stručnjacima, zaljubljenicima plivanja koji se nisu odvajali od bazena. Nakon Mirka Franceschija, koji se već pedesetih zanimao za pedagoški plivački rad, pravim draguljom uz rub bazena pokazuje se sve više Niko Tudor koji je 1957. počeo odgajati nove rekordere, osvojivši naslov prvaka na pionirskom državnom prvenstvu, a jednim od vječno prisutnih pedagoga koji je povezao sva ta trenerska i plivačka pokoljenja, smatra se svakako Zvone Barišić.

Tudor će četiri godine uzastopno osvajati titule s Jadranovim talentima i temeljitim pripremanjem plivačke ekipe, a pored tog učiteljskog rekordera Jadran će tih dvadesetak godina plivački moćno funkcionirati i pod organizacijskom kontrolom plivačkog predsjednika Borisa Pentića, dakle funkcionera od zanata, jer je i sam na Zvončacu prošao sve što treba kao nadareni plivač i pionirski rekorder, došavši prvi put na bazen s jedva deset godina.

Rogošićev maraton

Kasnih pedesetih Dunja Pilić se trudi zadržati Jadrana na pozicijama u leđnome stilu, jer to je bila već jedna Jadranova tradicija. Aleksandar Barišić i Višnja Varga imaju isti zadatak jer odlaze Nenad Cambj, Matej Njeguš... Ali jedini pravi spasitelj je Veljko Rogošić, "čudo od čovika", vjeran tom geslu i u penziji, kao da je odlučio tako i umrijeti, kao posljednji maratonac. Veljko Rogošić godine 1960. sprema u džep čak pet jugoslavenskih rekorda. U momentu kad svi napuštaju Jadrana, pa i Ivo Trumbić koji iz vratara izrasta u izvrsnog beka, te uskače u reprezentaciju nakon Jadranove titule 1960. godine - na Olimpijskim igrama u Rimu Jadranove boje u reprezentaciji brane Ivica Cipci, Toni Nardelli i Veljko Rogošić.

Dogodine, 1961. - Jadran je prvak države u plivanju. U Jugokupu plivači Jadrana postižu nove državne rekorde, zahvaljujući Lidiji Kurir i Aleksandru Barišiću. U to doba pliva i skuplja jadranaške bodove i Olga Sinčić, na državnom prvenstvu u Beogradu Jadran je uvjerljivo prvi jer Rogošić dobiva sve utrke osim sprinta na 100 m, a velika je pomoć plivačica iz terceta Lidija Kurir - Dunja Pilić - Olga Sinčić. Na pojedinačnom prvenstvu države u Dubrovniku Rogošić uzima šest titula državnog prvaka, na 100 leptir i 1500, 400 slobodno i 200 leptir, pa 400 mješovito i 200 slobodno. U ime Jadranove tradicije leđnog stila Lidija Kurir je prva, a Dunja Pilić druga. Aleksandar Barišić je najbrži na 100 leđno. A evo i Cipcijevih, poslije Nađe, Ivice i Zdenke, nastupa i sestra Vesna, među najboljim prsašicama u zemlji. Javljaju se nove generacije s Ljubicom Tresić Pavičić, starta i sestra Dunje Pilić Gordana, nastavljajući tradiciju leđašica od Danice Beare, preko Majde Majcen, do sestre joj Dunje i Lidije Kurir.

Od zadnje vaterpolske titule 1960. nadalje Niko Tudor osvaja četiri naslova prvaka države u plivanju i u tom razdoblju se pojavljuju ili dominiraju imena: Veljko Rogošić, Nenad Cambj, Aleksandar Barišić, Tito Cazar, Borut Pirc, Gordan Frank, Joško Krstulović, Zoja Marasović, Dunja Pilić, Lidija Kurir, Vesna Cipci, Olga Sinčić, Gordana Vrančić, Sonja Kovačić, Bonina Lukšić, Gordana Ivanko, Ante Rendić, Odesa Jurić, Višnja Ožanić, Ljubica Tresić Pavičić, Vinko Lisica, Branko Glavinović, Gordana Pilić, Juraj Petrović, Ivica Mandić, Želimir Šitić, Đorđe Čenić, Miranda Vrdoljak, Nastja Matošić i Ana Boban.

Suvremeni Jadran, ili Jadran novijeg doba, u kojem je dva puta postao i prvakom Europe u vaterpolu, prolazi kroz teške krize i velike oscilacije najprije za posljednjih dvadeset godina u Jugoslaviji, a poslije i kroz dva desetljeća u Hrvatskoj. Jadranu je dugo trebalo da se priključi općem trendu profesionalizacije sporta tamo sedamdesetih nakon odlaska njegovih zvjezdanih i romantičnih generacija od Giovanellija do Cipcija i Nardellija.

I do pravog preokreta dolazi zapravo u zadnji čas, pokretanjem akcije oko izgradnje bazena za Mediteranske igre 1979. u Splitu. Osuđen na 16-metarsku "kadu", Jadran je gubio korak s moćnijim kontinentalcima pa nije samo zaostajao u pripremi svojih plivačkih i vaterpolskih selekcija, nego su i u Zagreb i u Beograd odlazili mnogi njegovi talenti. Gotovo da bi se Jadranove sedamdesete i osamdesete mogle svesti na nekoliko vaterpolskih i plivačkih imena. Od Radovana Miškova, Vinka Lozovine i Jakova Džonija do plivačkih imena poput Ljubice Tresić Pavičić i Katje Bjelajac nakon silaska sa scene Ane Boban i Veljka Rogošića.

Tudorovi briljanti

MIS 1979. pa PEP 1981. bili su kao nedostižna duga na horizontu, ali se s tim motivom ipak pjenilo na Jadranovim treninzima. Pa će Niko Tudor odmah iza MISa 1979. godine "izbaciti" nadarenu plivačku generaciju Jadrana koja osvaja titulu prvaka. U Jadran dolazi Sandra Duvnjak, prvakinja na 100 prsno, Gorana Zajc je moćna na 100 slobodno...

Novi val plivačkih talenata s Jadrana najavila je Gorana Zajc već 1980. prvim mjestom na 100 m slobodno i time počinje desetljeće još jedne jadranaške plivačke dominacije. Gorani Zajc se pridružuju Marija Tudor, Ivana Batistić i Nađa Pentić u štafeti 4 x 100 slobodno te Andrea Zavorović, Sandra Duvnjak i Marija Tudor u štafeti 4 x 100 mješovito. I trenerska ekipa jača uz nezaobilaznog Niku Tudora, oca darovite Marije, pa je to bila već jedna ekipa plivačkih zaljubljenika: Stipe Grubišić - Čabo sa svojom djecom Editom i Robertom, Siniša Zavorović, otac Andree i Sande, Pentići s kćerkama Nađom i Natalijom, koji su i sami od plivačkih korijena Pentića i Cipcija, pa Rudolf Karlo, otac Tomislava, zatim Iris Paro i Vedrana Zavoreo ...

Izuzetnu seriju u to vrijeme otvara Nađa Pentić, a prate je uskoro Edita, te naposljetku i njezin brat Robert Grubišić, pa Lejla Krešić, Slaven Šitić, Toni Pavičić-Donkić, Miljenko Radica ... Državna prvenstva su osvajali: Nađa Pentić, Edita Grubišić, Lejla Krešić, Nancy Lovrinić (kanadska Hrvatica koja je jednu sezonu nastupala za Jadran i postavila hrvatski rekord na 100 leptir), Robert Grubišić i Tomislav Karlo, te brojne muške i ženske štafete. Tih plodnih godina plivali su još Tamara i Tatjana Talajić, Biserka i Antonija Vanjaka, Vanda Jakus, Dragan Kvrgić, Dikan Rendić, Andrea i Sanda Zavorović, Tomislav Domazet, Damir Vlajčević, Vesna Serdarević, Dijana Simonović... Jadran je osvojio tri ekipna prvenstva i šest kupova tamo do 1991., a kupovi su spadali u jača natjecanja jer su u svakoj disciplini nastupali po jedan senior i kadet.

Nađa Pentić

Prva plivačica koja je u ondašnjoj jugoslavenskoj konkurenciji isplivala 100 m slobodnim stilom za manje od jedne minute (0:59,64) bila je jadranašica Nađa Pentić. Do sredine osamdesetih harala je jugoslavenskim plivalištima, a odlaskom u Ameriku posvetila se studiju.

Edita i Robert Grubišić

Edita Grubišić svoj prvi naslov državne prvakinje bilježi na 200 m prsno 1982. godine, da bi zatim seriju nastavila u disciplinama 100 i 200 prsno sve do 1985. U štafeti 4 x 100 mješovito na Mediteranskim igrama u Maroku osvojila je brončanu medalju. Editin mlađi brat Robert kreće 1987. pobjedama u utrkama na 100 i 200 prsno. Prvak je i iduće godine. Zanimljivo je da je Robert Grubišić pobjedom na 200 m prsno vratio tu titulu Jadranu nakon 58 godina, kada ju je posljednji put osvojio Vjeran Birimiša (1929.), a Edita Grubišić je slično izvela s naslovom prvakinje na 200 m prsno, osvojivši ga 49 godina poslije jadranašice Maje Mrkušić (1933.).

Devedesete godine plivački Jadran dočekuje prilično spremno s dvije titule državnog prvaka, no glavne su njegove odlike odraz tradicije Jadranove škole plivanja tako da nikad nisu presušili izvori novih rekorderki i rekordera. Nađa Pentić i Edita Grubišić nosile su Jadrana slavno kao i velike jadranašice iz davnih pedesetih ili šezdesetih, međutim, plivanje je kao sport na ovdašnjim nogometaškim doživljavanjima sporta teško dolazilo do statusa senzacije, osim, naravno, među plivački kulturnim slojevima.

Nađa Pentić je na primjer bila 13 puta prvakinja države i to u Jugoslaviji, dakle u znatno masovnijoj konkurenciji. Prva je plivala ispod minute 100 m slobodnim stilom. A Edita Grubišić je izvela povijesni podvig time što je donijela titulu nakon 49 godina, gotovo pola stoljeća. Svih tih desetljeća od MIS-a do danas Jadran je bio plivačka institucija. Njegovi državni prvaci rađali su se u Jadranovoj školi plivanja. Bila su to velika imena, Katja Bjelajac, Gorana Zajc, Lejla Krešić, Dijana Kvesić, Tanja Šola, Branka Šustić, Ana Buličić, Marija Dadić, Maja Jelušić, Nataša Tomanović, Nancy Lovrinić, Tomislav Karlo, Miloš Milošević, Siniša Viđak, Bruno Amižić, Miro Vučetić, Vanja Rogulj, Ante Mašković, Ante Cvitković ...

Miloš Milošević

Zanimljivo je da je Miloš Milošević bio naš, Jadranov plivač tri godine, govori Penta. Milošević je dugo plivao u Mornaru i prve zapažene rezultate postigao je već kao šesnaestogodišnjak, da bi onda počeo stagnirati. A bio je već omladinski prvak Europe. Najednom je odlučio da se ostavi plivanja. Mi smo ga pozvali da dođe u Jadran. Preuzeo ga je Niko Tudor. Već je 1991. na svjetskom prvenstvu u Perthu zauzeo treće mjesto na promotivnoj utrci na 50 m leptir. Vraćen mu je motiv, volja, smisao...

I onda dolazi 1992. i Olimpijada u Barceloni. Bila je to gotovo afera jer je Milošević već tada bio plivač kalibra vrhunskog europskog i svjetskog sportaša, a Antunu Vrdoljaku se namjestila takva igra da ga nije pozvao na Olimpijske igre. To su bile prve Igre za jednu osamostaljenu Hrvatsku. Splitsko je plivanje nudilo dva vrsna napadača na prve pozicije, Tomislava Karla i Miloša Miloševića. Bio je to neobjašnjiv potez Antuna Vrdoljaka, potez zbog kojega smo vjerovatno izgubili medalju na Olimpijadi. Razočarenje je bilo golemo i umalo su oba plivača prekinula karijeru. Na kraju su otišli iz Jadrana, a Milošević je već iduće 1993. bio svjetski prvak na 100 m leptir u Palma de Mallorki, a Karlo je bio europski prvak na 50 m leđno. Na žalost ne kao članovi Jadrana. Bilo je to već vrijeme kad se Niko Tudor prvi put počeo povlačiti s isturenog mjesta trenera plivanja u Jadranu, pa će Miloša i Tomislava preuzeti Vedrana Zavoreo, kojoj je ova nepravda uskratila najveći uspjeh u karijeri.

Jadranova štafeta za disciplinu 4 x 100 m mješovito oborila je juniorski rekord Hrvatske, isplivala je novi državni rekord 4:27,85 i to u sastavu Mabel Sulić, Bruna Dujmić, Ana Grgić i Sara Petričušić. I štafeta 4 x 100 m slobodno bila je najbrža. Juniorske prvakinje Hrvatske su jadranašice: Mabel Sulić, Ana Grgić, Helena Ivanišević i Sara Petričušić. Mabel Sulić je i seniorska prvakinja u dvije discipline, 200 leđno i 200 mješovito.

Trener Jadrana Joško Kuhar, 37-godišnji plivački stručnjak koji radi s Jadranovim generacijama već jedanaest godina, a i sam je plivao još u doba Jugoslavije te bio državni rekorder na 200 m prsno, vjeruje da Jadran orijentacijom na stalno nove generacije ide dobrim putem i da će sigurno izboriti zasluženi status glavnog rasadnika kadrova.

- I u ovim uvjetima Jadran bi sigurno bio puno efikasniji i bolji na državnim prvenstvima u lipnju, međutim, većina njegovih najvećih talenata studira u Americi, naravno i pliva. I za njihov plivački doseg bilo bi šteta prekinuti taj njihov američki san a u lipnju su naravno tamo izuzetno zauzeti. Zato se Jadrana valja gledati u drukčijem svjetlu, mi smo nastupili bez naših najvećih aduta kao što su "Amerikanci" Nikola Delić, Ivan Perhat, Marin Naranča i Željko Karaman, a najteži udarac bio nam je zbog mononukleoze Ante Cvitkovića, našeg najboljeg plivača.

Jadran može biti miran u pogledu svoje plivačke budućnosti jer kroz sve generacije lansira plivače reprezentativce i rekordere. Zadnjih godina Jadran je primjerice dao Nikolu Delića, Ivana Perhata, Luku Leskura, Marinu Dadić i mnoge druge plivačice i plivače reprezentativnog formata.

Novi plivački aduti

Ante Zoričić, seniorski reprezentativac, nastupio na prvenstvu Europe u štafeti 4 x 50 slobodno, Ivan Ante Traljić, kadetski rekorder Hrvatske u leđnom stilu, Filip Dujmić, Miljenko Bojčić i Natko Čović, osvajači brončanih medalja u štafeti na državnom kadetskom prvenstvu, zatim Mabel Sulić, vlasnica osam zlatnih medalja, dvije na seniorskom te šest na juniorskom državnom prvenstvu, te Ante Cvitković, najbolji aktualni plivač Jadrana, svi s trenerom Joškom Kuharom po povratku u Split s velikog uspjeha u Zagrebu na juniorskom prvenstvu Hrvatske